Infektivna mononukleoza

Infektivna mononukleoza

Infektivna mononukleoza je česta infekcija koja rezultira vrućicom, grloboljom i cervikalnom limfadenopatijom praćenom limfocitozom. Uzročnik infektivne mononukleoze je Epstein-Barrov virus (poznat kao EBV ili ljudski herpesvirus 4).

Manifestacije

Infektivna mononukleoza ima prodromalno razdoblje u kojem se javljaju glavobolja, malaksalost i umor tijekom prvih 4-5 padana. Nakon prodromalnog razdobolja, nastupa obično trijas simptoma – vrućica, faringitis i limfadenopatija. Većina mlađe djece s infektivnom mononukleozom su asimptomatični; simptomi su izraženiji u prethodno neinficiranih mlađih odraslih.

Veće komplikacije javljaju se u 1-5% slučajeva infektivne mononukleoze. Najčešće komplikacije su limfocitni meningitis, encefalitis, encefalomijelitis, polineuritis, mononeuritis i Guillain-Barreov sindrom. Guillain-Barreov sindrom je stanje koje može voditi do respiratorne paralize i smrti. Ruptura slezene isto može nastupiti, no iznimno je rijetka. Teški tonzilitis može voditi do opstrukcije dišnog puta ako se ne napravi trageotomija.

Znakovi i simptomi infektivne mononukleoze

  • vrućica: u odraslih 38.3-28.9 °C; djeca ne moraju imati vrućicu,
  • cervikalna limfadenopatija,
  • faringitis s difuznom faringealnom upalom i oticanjem tonzila; može biti eksudativni ili neeksudativni,
  • bilateralni edem gornjih vijeđa (palpebralni edem),
  • rano u bolesti pojava nepuruluentnog makulopapularnog osipa,
  • petehije na rukama i mekom nepcu mogu se pojaviti kasnije u bolesti (kod 30% simptomatičnih pacijenata),
  • oticanje anteriornih i posteriornih vratnih limfnih čvorova, plus aksilarnih, epitrohlearnih, medijastinalnih i mezenteričnih čvorova,
  • splenomegalija (javlja se u oko 50% slučajeva akutne mononukleoze i kasni je pronalazak),
  • hepatomegalija (javlja se u oko 10% pacijenata),
  • žutica (javlja se u oko 5% slučajeva),
  • rano u bolesti, kutane alergije i smanjeni imunosni odgovor na mitogene i antigene.

Epidemiologija

  • Infekcija EBV virusom javlja se širom svijeta i to obično kao subklinička infekcija u mlađe djece.
  • Infektivna mononukleoza se najčešće viđa u mladih odraslih od 15-25 godina starosti.
  • Inkubacijski period traje 1-2 mjeseca. Mnogi pacijenti se ne mogu uopće sjetiti gdje su mogli biti izloženi EBV-u.
  • Oko 70% pacijenata zaraze se EBV-om do 30. godine starosti.
  • S obzirom na to da je EBV virus minimalno zarazan, osoba se teoretski mora izložiti inficiranoj osobi nekoliko puta prije nego se zarazi virusom.
  • Nakon oporavka, virus ostaje u slini mjesecima. Više od 90% osoba zaraženih EBV-om intermitentno ima prisutan virus tijekom cijelog života, čak i u asimptomatičnim fazama.
  • EBV se stiče kontaktom s inficiranim cervikalnim i oralnim sekretima. Prijenos može biti i putem transfuzija krvi.

Patogeneza

Epitelne stanice orofarinksa su portal EBV infekcija. VIrus se prenosi primarno ponavljanim kontaktom s orofaringealnim sekretima, i primarno se prenosi putem odraslih osoba 30-50 dana nakon infekcije, ili djecom 10-14 dana nakon infekcije. EBV se može izolirati iz sline, krvi i limfe. EBV invadira limfocite B putem njihovih CD21 receptora; unutar 18-24 sata, EBV antigeni se mogu detektirati u jezgrama limfocita.

Znakovi i simptomi infektivne mononukleoze rezultat su replikacije (umnožavanja) virusa i imunosnog odgovora domaćina na viralne antigene. Inficirani limfociti B šire infekciju retikuloendotelnim sustavom (npr. jetrom, slezenom i perifernim limfnim čvorovima). EBV infekcije limfocita B rezultiraju humoralnim i staničnim odgovorom na virus. Pokreću proliferaciju limfocita B (plazma stanice) i imortalizaciju (memorijski limfociti B) bez uloge T-pomagačkih stanica. EBV je B-stanični mitogen koji može mnoge limfocite B potaknuti da postanu plazma stanice koje proizvode antitijela.

Mnoge od tih plazma stanica koje proizvode antitijela ne reagiraju s EBV antigenima. Neke od plazma stanica proizvode antitijela koja reagiraju s crvenim krvnim stanicama drugih sisavaca, poput ovaca. Taj humoralni imunosni odgovor, koji se naziva heterofilni odgovor, osnova je seroloških testova koji se upotrebljavaju za infektivnu mononukleozu (npr. heterofilni test antitijela – Monospot test). Druge plazma stanice proizvode antitijela koja reagiraju s EBV antigenima i mogu se upotrijebiti za potvrđivanje dijagnoze infektivne mononukleoze. Kao s mnogim drugim viralnim infekcijama, odgovor T-limfocita esencijalan je za kontrolu EBV infekcije; NK stanice i predominantno CD8 citotoksični limfociti T kontroliraju proliferaciju limfocita B inficiranih EBV virusom.

Tijekom akutne faze infektivne mononukleoze, gotovo 20% cirkulirajućih limfocita B proizvodit će EBV antigene, dok će samo 1% proizvoditi antigene tijekom konvalescencije. Virus se obično ne može naći slobodan u krvi, no prisutan je kao imunosni kompleks koji može uzrokovati artralgije i urtikarijske osipe koji se javljaju tijekom akutne faze bolesti.

Limfocite B koji proizvode cijele virione ubija na virus usmjerena citoliza, dok inficirane limfocite B koji ne proizvode cijele virione ubijaju citotoksični limfociti T koji kontroliraju njihovu proliferaciju. Limfocitoza povezana s infektivnom mononukleozom uzrokovana je povećanjem cirkulirajućih aktiviranih limfocita T i B (također poznatih kao Downeyeve stanice zbog njihove atipične prisutnosti u perifernoj krvi). EBV se može detektirati u orofaringealnim ispircima 12-18 mjeseci nakon nestanka cirkulirajućih Downeyevih stanica i kada se pacijent već oporavio od bolesti. Infekcija EBV virusom traje cijeli život.

Dijagnosticiranje

bolest polubca

Atipični limfociti u perifernoj krvi, tj. Downeyeve stanice, označene su na slici ispod crnom strelicom, a u gornjem lijevom kutu je plavom strelicom označen normalni limfocit, radi mogućnosti usporedbe.

Dijagnosticiranje infektivne mononukleoze uključuje identifikaciju atipičnih limfocita u razmazima periferne krvi. Tijekom akutne EBV bolesti, broj limfocita poveća se na 50-60% od ukupnog broja leukocita u perifernoj krvi (broj od 20,000-50,000/µL), od kojih su 10% atipični limfociti (95% su limfociti T, 5% limfociti B), ili Downeyeve stanice. Prisutnost atipičnih limfocita je vjerojatno najranija indikacija infekcije EBV-om, no nije specifična za mononukleozu. Atipični limfociti mogu se vidjeti i u pacijenata s limfoproliferativnim bolestima (npr. Chediak-Higashi sindromom, Wiskott-ldrich sindromom, X-vezanim limfoproliferativnim bolestima), hepatitisom, CMV infekcijom, rubelom i roseolom. Blaga leukocitoza je prisutna, a često se prijavljuje i povišena brzina sedimentacije eritrocita.

Kako je spomenuto iznad, EBV je B-limfocitni mitogen koji uzrokuje da mnogi različiti tipove B-limfocita proizvode protutijela (imunoglobuline). Neke plazma stanice induciraju se da se umnožavaju i proizvode imunoglobuline, najčešće imunoglobulin M (IgM), koji ne reagira s EBV-specifičnim antigenima ali prepoznaje antigene domene na eritrocitima ovaca, konja i sl. IgM antitijela u tom se slučaju nazivaju heterofilnim antitijelima jer reagiraju s nečim drugim osim EBV viralnih proteina. Titri EBV heterofilnih antitijela najviši su tijekom prvih četiriju tjedana bolesti, a titri heterofilnih antitijela se često upotrebljavaju kako bi se otkrila antitijela koja reagiraju s eritrocitima ovaca ili konja, radije nego EBV proteinima. Lažno negativna reakcija javlja se u oko 10% odraslih i 50% djece. Oko 60-90% odraslih pozitivni su na heterofilna antitijela kada se testiraju unutar prva dva tjedna bolesti. Većina djece mlađe od dvije godine negativna su na heterofilna antitijela. Ako se heterofilna antitijela ne mogu detektirati, dijagnoza infektivne mononukleoze može se dobiti testiranjem seruma na EBV-specifična antitijela.

Terapija i prevencija

Većina slučajeva infektivne mononukleoze su blagi ili umjereni. Stoga, terapija se često sastoji samo od odmaranja i analgetika kao primarni oblik terapije za akutnu infektivnu mononukleozu. Simptomi infektivne mononukleoze vrlo su sličin bakterijskom faringitisu (uzrokovanom Streptococcusom pyogenes). Ako liječnik dijagnosticira samo na temelju kliničkih znakova i simptoma, često infektivnu mononukleozu može dijagnosticirati kao bakterijski faringitis i liječiti antibioticima. Pacijenti s infektivnom mononukleozom kojima je tako propisan ampicilin ili amoksicilin mogu dobiti osip. Najbolji način prevencije većine komplikacija infektivne mononukleoze je izlaganje virusu rano u životu, pošto su simptomi u djece blaži nego bolest u odraslih osoba.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here