Giht (eng. gout, metabolic arthritis) vrsta upale zgloba (artritis) uzrokovana kristaliacijom mokraćne kiseline u  tetivama, okolnim tkivima i zglobovima, zbog visoke koncentracije mokraćne kiseline u organizmu. Kristalizacija mokraćne kiseline izazva inflamatornu reakciju.

Giht predstavlja jedan od nekoliko tipova artritisa za koga se zna uzročnik nastanka bolesti. Razlog nastanka bolesti je je kristalizacija mokraćne kiseline u vezivnom tkivu zgloba, zglobnim prostorima, hrskavici, tetivama ili na svim navedenim mjestima. Mokraćna kiselina je nusprodukt razgradnje urina koji se sastoji odpadaka i soli iz našeg organizma.

U normalnim situacijama, mokraćna kiselina se eliminira urinacijom i izbacivanjem urina. Kada tijelo pojača oslobažanje mokraćne kiseline ili ako bubrezi ne funkcionišu kako treba i izabcuju mokraćnu kiselinu iz tela, njena koncentracija u krvi se povećava.

Ovo stanje se zove hiperuricemija. Hiperuricemija ne predstavlja bolest, i možeje imati svako bez ikakvih simptoma. No, kako je mokraćna kiselina slabo rastvoriva u vodi, u uvjetima hiperuricemije dolazi doformiranja kristala mokraćne kiseline te se na ovaj način razvija giht i dolazi do obolenja.

Povjest bolesti giht

giht upala zgloba
Kristalizacija mokraćne kiseline na zglobu palca

Giht je bolest koja napada starije, genetski predisponirane osobe, a poznata je oduvijek. Možda najstariji poznati oblik artritisa, giht je opisao još Hipokrat u V. stoljeću prije Krista.

Jedno je vrijeme, termin “giht” bio označavao sve oblike artritisa. Bio je poznat i kao “bolest kraljeva” zbog povezanosti gihta i bogate prehrane pune mesnih delicija i alkoholnih pića. Jasna veza između raskalašenog života i gihta bila je lako uočljiva. S obzirom da je uzrok gihta bio jako dugo nepoznat, nije čudo da su mnogi pacijenti koji su bolovali od gihta od svoje bolesti stvorili posebnu mitologiju.

Naime, smatralo se da giht čuva od drugih, opasnijih bolesti, poput ludila. U XVIII stoljeću, giht je bio na vrhuncu svoje epidemiološke raširenosti, te se smatrao “znakom uzvišenosti i plemenitosti”. Kao što je to zapisao stanoviti Lord Chesterfield, “giht je bolest gospode… dok je reumatizam bolest konjušara”.

Povezanost gihta i mokraćne kiseline bila je jasna još u XIX stoljeću, ali točni biokemijski mehanizmi nastajanja mokraćne kiseline u organizmu upoznati su tek 60-tih godina prošlog stoljeća, što je vodilo učinkovitoj terapiji gihta. Danas je, pak, giht oblik artritisa koji se najlakše liječi i kontrolira.

Epidemiologija gihta

giht palčevi
Giht na nozi

Prevalencija gihta u Europi i SAD-u je približno 0.2%, iako se hiperuricemija u ovoj populaciji pojavljuje u oko 5% slučajeva. Prevalencija gihta se povećava i uglavnom se viđa u razvijenim zemljama. Giht se pojavljuje više u muškaraca nego u žena (10:1), i rijetko se pojavljuje prije odrasle dobi (kod mladih upućuje na defekt specifičnog enzima), i rijetko se pojavljuje u žena prije menopauze. Prevalencija u starijih žena se povećava s povećanom uporabom diuretika.

Razine mokraćne kiseline počinju se povećavati nakon puberteta i više su u muškaraca nego u žena do menopauze. Postoji normalna distribucija serumskih urata (SU) u populaciji s promjenama distribucije u gornjem kraju populacijskog spektra.

Hiperuricemija se definira kao razina urata viša od dvije standardne devijacije od prosjeka (420 μmol/L u muškaraca, 360 μmol/L u žena). To je koncentracija bliska granici topljivosti urata.

Giht patologija i patofiziologija

Temeljni patološki supstrat gihta je upala zglobava i okolnog tkiva. Upala je uzrokovana kristalima urata (mokraćne kiseline) koji se nalaze u upalnom području a koje imuni sustav prepoznaje kao strana tijela (mehanizam indentičan upali oko trna).

Mokraćna kiselina je normalni sastojak ljudskog tijela. Ona je razgradni produkt purinskih baza (adenina i guanina). Slabo je topiva u vodi što je u korijenu bolesti.

Ukoliko razina urata u krvi dostigne vrijednosti dva do tri puta veće od normale počinje kristalizacija urata u sićišne kristaliće. Ta kristalizacija se događa u zglobovima i to ponajprije i ponajviše u zglobovima nožnog palca. Talozi sićušnih mikrokristala mokraćne kiseline nazivaju se tofi.
Koncentracija (“razina”) urata u krvi (zapravo cijelom tijelu, no mjeri se u krvi) može da poraste usled dva razloga: povećane produkcije urata i smanjenog izlučivanja urata.

Ukoliko je u organizmu povećana razgradnja tih baza tada nastaje prevelika količina mokraćne kiseline i posljedično povišenja njezine razine u krvi (hiperuricemija). Uzroci ovakvog stanja mogu biti defekti enzima metabolizma purinskih baza, pojačano razaranje stanica zbog radioterapije ili kemoterapije tumora, a također, i određena vrsta hrane, poput iznutrica, mogu biti uzrok povećanog stvaranja mokraćne kiseline.

U izlučivanju mokraćne kiseline bubrezima uključeni su mehanizmi glomerularne filtracije, tubularne reapsorpcije i tubularne sekrecije. Od sve filtrirane mokraćne kiseline u urinu završi tek 10%. Izlučivanje mokraćne kiseline iz krvi u mokraću može biti poremećeno zbog bubrežnih bolesti ili zbog lijekova koji blokiraju izlučivanje urata (neki diuretici, acetilsalicilna kiselina, pirazinamid, nikotinska kiselina i alkohol) te može doći do hiperuricemije. Ovi se lijekovi stoga ne smiju rabiti u gihtu ili pak hiperuricemiji.

Kako nastaje upala

Već malene količine kristalića urata u zglobovima izazivaju jaku upalnu rekaciju, praćenu bolovima i oteknućem zglobova. Naime, leukociti dolaze u područje kristalizacije urata i pokušavaju fagocitirati kristaliće, misleći da je u pitanju strano tijelo. Fagocitoza povećava koncentraciju mliječne kiseline što još više potiče kristalizaciju urata. Upalna reakcije dovodi do izrazite boli i svih smptoma gihta.

Iako se često pogrešno smatra da je giht samo bolest zglobova, to nije tako. Giht je, naime, bolest cijelog organizma. Pacijenti koji boluju od gihta često pate i od povišenog krvnog tlaka, poremećaja metabolizma šećera i kolesterola, rane ateroskleroze te oštećenja jetre i bubrega. Giht se javlja u oko 0,25% populacije Europe i Sjeverne Amerike.

Kod gihta razlikujemo akutni giht i kronični giht. Kod kroničnog gihta intenzitet napadaja je slabiji, ali potpuni prestanak simptoma se rijetko događa. Tofi se obično nakupljaju u ušima, šakama i stopalima.

Klinička slika giht

Uobičajeni simptomi gihta su nagli napadi jake boli, osjetljivost, crvenilo, toplina i oticanje nekih zglobova. Obično je pogođen samo jedan zglob po napadu, posebno zglob palca na nozi, ali također može biti pogođen zglob koljena, gležanj, stopalo, šaka, zglob ruke, te lakat.

Naslage mokraćne kiseline, nazvane tofi (eng. tophus, pl.tophi), mogu se pojaviti kao kvrge pod kožom oko zglobova i na rubovima ušiju. Kristali mokraćne kiseline također se mogu skupljati u bubrezima i uzrokovati bubrežne kamence. Upala koja je dio napada gihta je sustavna, tako da vrućica, umor i malaksalost nisu rijetke popratne pojave.

Kao i sa drugim poznatim tipovima artritisa, giht ima tendenciju napadati određene zglobove. Osobito je to slučaj sa prvim metatarzo-falangealnim zglobom (zglob između palca noge i ostatka stopala), koji je prvi napadnut u 75% pacijenata, a zahvaćen je u preko 90% slučajeva ove bolesti.

Gležanj, drugi zglobovi stopala i koljeno su također česte lokacije gihta, kao i bursa lakta. U daljnjem tijeku bolesti, bez liječenja, zahvaćeno može biti više zglobova, uključujući zglobove prstiju i zapešća. Rameni obruč je vrlo rijetko zahvaćen pri gihtu, kuk gotovo nikad.

Dok će se neki napadi gihta riješiti brzo i sami od sebe, većina će ustrajati tjedan dana, nekoliko tjedana ili čak duže ako se ne liječi. S obzirom na to da su napadi obično prilično bolni, i obično otežavaju hodanje, većina pacijenata će zatražiti liječenje.

Dijagnosticiranje gihta

Kristali mokraćne kiseline

S obzirom na to da je liječenje gihta cjeloživotno, vrlo je bitno postaviti definitivnu dijagnozu. U tom slučaju, liječnik opće prakse lako će postaviti dijagnozu, no često može postajati dva ili više mogućih uzroka upale pri kojima postoje simptomi slični gihtu. Idealno, dijagnoza se može postaviti identifikacijom kristala mokraćne kiseline u zglobnoj tekućini ili u masi mokraćne tekućine (tofus).

Ti se kristali mogu vizualizirati u kapljici tekućine na slajdu koja se promatra kroz polarizirajući mikroskop, koji oduzima prednost načinu na koji kristali “savijaju” svjetlost (polarizacija). Tekućina se aspirira iglom iz zgloba, te šalje na analizu u laboratorij. Kristali pri gihtu imaju igličasti oblik, te su žuti ili plavi, ovisno o svom rasporedu na slajdu.

Mogu postojati mnoge okolnosti gdje nije dostupan uzorak za ispitivanje, no treba postaviti dijagnozu. Zbog toga je postavljen set kriterija kako bi se omogućila dijagnoza. Ti kriteriji uzimaju u obzir prednosti simptomatologije gihta koja se razlikuje od drugih tipova upalnog artritisa, poput reumatoidnog artritisa.

Primjerice, upala pri gihtu obično doseže maksimum unutar 24 sata, dok kod drugih tipova artritisa napreduje mnogo sporije. Slično, prisutnost crvenila na koži iznad zgloba, visoke razine mokraćne kiseline u krvi i drugo, čine giht mnogo vjerojatnijom dijagnozom. Dijagnoza gihta se postavlja ako je prisutno 6 od 10 kriterija navedenih u okviru ispod.

Dijagnosticiranje gihta kada nije moguća identifikacija kristala (idealno, bit će prisutno 6 od 10 navedenih obilježja):

taloženje mokraćne kiseline
  • Upala doseže maksimum unutar jednog dana (jako ubrzanje upale).
  • Postojanje povijesti slične epizode upale.
  • Napad artritisa samo na jednom zglobu.
  • Crvenilo iznad zahvaćenog zgloba (giht je jaka upala)
  • Zahvaćenost baze velikog nožnog prsta na jednoj strani (najčećše mjesto napada gihta).
  • Zahvaćenost zglobova u sredini stopala.
  • Povišena razina mokraćne kiseline na krvnoj slici.
  • Rentgenski nalazi oteknuća zgloba koje nije simetrično.
  • Testirana je zglobna tekućina na infekciju i nalaz je negativan.
  • Rentgenska snimka pokazuje karakteristične promjene za giht, uključujući ciste u kostima i erozije.

Kada se postavi dijagnoza gihta, treba potražiti njegove komplikacije. Treba potražiti nakupine mograćne kiseline nazvane tofi, a mogu se nalaziti na brojnim lokacijama (pogledaj galeriju slika ispod).

U povijesti bolesti treba potražiti postojanje bubrežnih kamenaca, s obzirom na to da će pacijenti s bubrežnim kamencima i gihtom vjerojatno zahtijevati brže i agresivnije snižavanje urata nego pacijenti bez kamenaca, kako bi se spriječilo ponovno stvaranje kamenaca.

Studije su pokazale da pacijenti s gihtom imaju veći rizik od koronarnih srčanih bolesti, i trebali bi biti evaluirani za taj rizik (primjerice, laboratorijske pretrage na kolesterol i trigliceride).

Liječenje akutnog napada gihta

Terapija za akutne napade gihta:

  • Nesteroidni antireumatici ili COX-2 inhibitori. Primjeri NSAR-a: Naproksen 500 mg dva puta dnevno, indometacin 25 mg tri puta dnevno. Primjer COX-2 inhibitora: celekoksib 200 mg dva puta dnevno. Moguće nuspojave: Povišenje krvnog tlaka, oticanje zglobova, mučnine, ulceri (dugotrajno uporaba može uzrokovati povećanje rizika srčanih udara, no liječenje gihta traje obično kraće). Upotrebljavati s oprezom pri bubrežnim i jetrenim problemima.
  • Kortikosteroidi. Primjeri: prednizolon 40 mg prvi dan, 30 mg drugi dan, 20 mg treći dan, 10 mg četvrti dan. Moguće nuspojave: Povišenje krvnog tlaka, povišenje krvnog šećera, promjene raspoloženja. Kratkotrajna uporaba, poput ove pri gihtu, općenito se mnogo bolje tolerira. Kontraindikacije: dijabetičari.
  • Kolhicin. Primjer: 0.6 mg kolhicina oralno jednom po satu do poboljšanja ili pojave proljeva. Ne preći 4-5 doza. Moguće nuspojave: Drugi izbori se češće upotrebljavaju zbog čestih problema s proljevom (niže doze se često bolje toleriraju za prevenciju). Upotrebljavati s oprezom pri bubrežnim i jetrenim problemima.
  • Injekcije lokalnih steroida. Primjer: Različite doze upotrebljavaju se u ovisnosti o veličini zahvaćenog zgloba, a dostupni su mnogi preparati. Moguće nuspojave: u 1-2 % slučajeva, mogu se pojaviti lokalne reakcije na injekcije, i stanje zgloba se može privremeno pogoršati slijedeći dan. U dijabetičara, jedna lokalna injekcija može privremeno podići razinu šećera u krvi.

Liječenje gihta

Giht je kronična bolest. Stoga je ključan dio terapije zapravo prevencija napadaja bolesti. Tu je terapija kauzalna i njome se pokušava postići ili smanjenje produkcije mokraćne kiseline (smanjenje unosa mesa) ili povećati njeno izlučivanje mokraćom (lijekovima i apstinencijom od alkohola i nekih lijekova).

Drugi aspekt je akutni napadaj bolesti, tj. razvijanje onesposobljujuće upalne reakcije. Ovdje je okosnica terapije antiupalne prirode i njome se pokušava suzbiti upala. No, bez uklanjanja urata iz organizma, upala se ne može prekinuti u potpunosti.

U terapiji gihta važno je pridržavati se dijetetskih mjera – smanjiti unošenje hrane bogate purinima (meso, iznutrice), apstinirati od alkoholnih pića te unositi velike količine tekućine tako da dnevni volumen mokraće bude veći od 2 litre, kako bi se mokraćna kiselina što temeljitije izlučivala iz organizma.

U medikamentoznom liječenju gihta razlikujemo lijekove koji se koriste za prevenciju gihta i lijekove za olakšanje boli kod akutnog napada gihta kada do njega već dođe.
Za prevenciju se koriste:

  • urikozurici koji potiču izlučivanje mokraćne kiseline (probenecid, sulfinpirazon i benzbromaron)
  • urikostatici koji blokiraju produkciju mokraćne kiseline iz urata (alopurinol)

Za liječenje akutnog napada gihta mogu se koristiti:

  • nesteroidni antireumatici (NSAR)
  • kolhicin

Praksa liječenja akutnog napada

Zbrinjavanje akutnog napada gihta jako se razlikuje od prevencije budućih napada. Lijekovi koji se upotrebljavaju za prevenciju, kao što je alopurinol, zapravo mogu pogoršati akutni napad, tako da se na njihovu primjenu treba čekati dok se napad ne riješi, ponekad i nekoliko tjedana. Postoje brojne mjere koje mogu pomoći u rješavanju akutnog napada gihta.

Jedan je princip da se liječenje akutnog napada treba započeti odmah po početku napada, jer brzo liječenje se često nagrađuje brzim poboljšanjem. Ako se dopusti da akutni napad traje duže od jednog dana prije nego liječenje započne, odgovor na liječenje može biti mnogo sporiji.

Fizičke mjere ponekad mogu pomoći pri akutnom napadu. Važno je ne opterećivati stopalo ako je napad gihta lociran u donjim ekstremitetima. Ignoriranje akutnog napada može dovesti do produženog trajanja napada. Primjena leda lokalno se pokazala korisnom (ne duže od 10 minuta u navratima, kako se ne bi oštetila koža).

Nesteroidni antireumatici i COX-2 inhibitori 

Nesteroidni antireumatici i COX-2 inhibitori su glavna terapija u akutnim napadima gihta u pacijenata kod kojih naravno nisu kontraindicirani. Ovi lijekovi uključuju agente kao naproksen, ibuprofen, celekoksib, indometacin i mnoge druge. Oni pouzdano smanjuju upalu i bol kod gihta. Ipak, pacijenti s ulcerima, hipertenzijom, koronarnom bolesti i retencijom tekućine moraju biti oprezni, čak i pri kratkotrajnoj primjeni lijekova (3-7 dana) koja je potrebna da bi se riješio akutni napad.

Doze NSAR-a potrebnih za rješavanje akutnih napada gihta su malo više, pošto je potreban potpuni protuupalni učinak (neki primjeri navedeni su sa strane teksta). Over-the-counter doze, primjerice, ibuprofen od 200 mg, dvije tablete tri puta dnevno, često nisu dovoljne.

Kortikosteroidi

Kortikosteroidi, poput prednizona i metilprednizolona, su protuupalni agenti poprilično učinkoviti protiv napada gihta. Protuupalni steroidi razlikuju se u djelovanju i nuspojavama od muških spolnih hormona steroida.

Protuupalni steroidi imaju dugoročne rizike, kao što je gubitak koštane mase i infekcije, ali rizik za kratkotrajno korištenje (3-7 dana) je relativno nizak. Ovi agenti mogu uzrokovati porast krvnog tlaka i šećera u krvi, pa mogu biti problem pacijentima s nekontroliranom hipertenzijom ili nekontroliranim diabetesom mellitusom.

Kolhicin 

Kolhicin ima veću ulogu u prevenciji napada gihta nego u liječenju akutnih napada. Ipak, ovaj se lijek još koristi za napada i prilično je koristan za neke ljude. Vrlo važna karakteristika kolhicina je njegova specifičnost. Primjerice, može pomoći u rješavanju akutnog napada, ali ne pomaže u rekurentnom reumatoidnom artritisu.

Nažalost, uporaba kolhicina za akutni napad zahtjeva veću dozu, čest 0.6 mg svaki sat, i ponekad je potrebno 6 doza. Nakon primitka 3 ili više doza, vjerojatan je proljev, i on je univerzalan u višim dozama. Proljev čini oralni kolhicin manje učinkovitom alternativom za akutne napade kod većine pacijenata. Također, ako pacijent ima abnormalnu funkciju bubrega ili jetre, kolhicin se može nakupljati u tijelu i djelovati toksično, kao što je supresija produkcije krvnih stanica.

U prošlosti, kolhicin je također bio upotrebljavan intravenski, uz oralnu primjenu. Intravenska uporaba može biti vrlo učinkovita, i ovim putem ne uzrokuje proljev, ali se mora primjenjivati ekstremno oprezno, s obzirom na to da pogreška u doziranju može uzrokovati prekid proizvodnje krvnih stanica u koštanoj srži, pa je tako lijek potencijalno fatalan. Zbog toga se kolhicin intravenskim putem tako rijetko koristi danas.

Lokalne injekcije kortikosteroida mogu biti odlična opcija ako pacijent ima napad na samo jednom zglobu. Preparacije uključuju metilprednizolon acetat, tramkinolin i betametazon. Od ovih lijekova, betametazon ima najkraće djelovanje u zglobu, ali giht ima tendenciju sam se ograničiti kroz nekoliko tjedana, tako da ova kratkotrajna opcija može biti relativno uspješna.

Prednost betametazona je smanjena vjerojatnost privremenog razbuktavanja bolesti dan nakon injekcije, što je česta nuspojava na lokalne injekcije steroida. Lokalne injekcije također donose mali rizik unošenja infekcije u zglob, iako donosi prednost ako bolest nije još definitivno dijagnosticirana, jer se sinovijalna tekućina može istom iglom aspirirati za analizu.

Dijeta kod pojave GIHTA

Urički artritis (giht) je bolest koja se krivom prehranom može znatno pogoršati i dovesti do akutnog napada bolesti i jakih bolova. Vaša hrana treba sadržavati dovoljnu količinu ugljikohidrata, masti treba izbjegavati, a bjelančevine koristiti u granicama potrebe ( 1 gram na kilogram tjelesne težine).

Osobito izbjegavati:
– sve životinjske iznutrice (jetra, bubrezi, srce, mozak, pluća, gušteraću) svježe pripremljene ili već industrijski prerađene
– sva jela i umake spravljene od životinjskih iznutrica
– mesne konzerve
– suho meso i kobasice
– svježu i prerađenu (konzerviranu) plavu ribu
– žestoki alkohol

Izbjegavati što više:
– meso govedine, svinjetine, ovčetine i divljači
– grah, grašak, leću, špinat
– gljive (svježe, sušene i konzervirane)
– vino i pivo
– kavu, čaj
– oštre začine, ukiseljenu hranu

Umjereno konzumirati:
– meso teletine, peradi, domaćeg kunića
– jaja
– mlijeko, sir, maslac, margarin
– repa, artičoka, celer, krastavci

Dozvoljeno bez ograničenja:
– svo ostalo povrće
– svo voće
– sve vrste (svježe i suhe) žitarica, kruh i proizvodi od brašna
– šečer
– sve vrste juha i kuhano zeleno povrće

Preporučuje se:
– dosta tekućine (voda i prirodno ocjeđeni sokovi)

Slatki sokovi uzrokuju giht

Novo istraživanje pokazalo je da žene koje redovno konzumiraju pića bogata fruktozom, kao što su zaslađeni bezalkoholni napici i sok od naranče, češće razvijaju giht.

Istraživači s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Bostonu pregledali su podatke prikupljene na gotovo 80.000 žena koje su u periodu od 22 godine sudjelovale u jednom velikom istraživanju.
Giht je vrlo bolno stanje u kojem se urati, kemijska supstanca koja nastaje u metabolizmu aminokiselina, ne izlučuju u potpunosti iz organizma, već se nakupljaju u zglobovima. 

Tijekom trajanja istraživanja dijagnoza gihta postavljena je kod 778 žena.

Istraživači su otkrili da žene koje su svakodnevno konzumirale napitke obogaćene šećerom imaju 1.7 puta veći rizik za razvoj gihta u usporedbi sa ženama koje su takve napitke konzumirale rjeđe no jednom mjesečno.
Opazili su i da žene koje svakodnevno konzumiraju sok od naranče imaju 1.4 puta veći rizik za razvoj ove bolesti.
Rezultati istraživanja predstavljeni su na godišnjem sastanku Američkog društva za reumatologiju, a predstavio ih je Dr. Hyon Choi, reumatolog sa Sveučilišta British Columbia.

„S javnozdravstvenog stajališta osobito nas brinu napici obogaćeni šećerom, budući da se njihova konzumacija znatno povećala tijekom proteklih nekoliko godina“, objasnio je dr. Choi.

„Naše istraživanje pokazalo je da su rizici vezani uz napitke obogaćene fruktozom usporedivi sa rizicima vezanim uz alkoholna pića, za koje se već otprije zna da uzrokuju giht“, zaključio je na kraju.

Jedno drugo istraživanje predstavljeno na istom sastanku pokazalo je da se učestalost gihta u SAD-u vjerojatno povećala tijekom protekla dva desetljeća.

Rezime

Giht je česta bolest i čini se da postaje sve češća. Za učinkovitost liječenja, bitno je postaviti ispravnu dijagnozu što ranije, te započeti s terapijom brzo kada je to moguće. Druga stanja (primjerice, pseudogiht), koja mogu oponašati giht, trebala bi se definitivno isključiti kroz identifikaciju kristala iz zglobne tekućine kada god je to moguće.

Liječenje gihta bez farmakoterapije je jako bitno, poput izbjegavanja stajanja na stopalu kada je upaljeno, te pridržavanje dijete i kako bi se smanjio unos purina i kako bi se izgubila tjelesna težina, ako je potrebno. Za akutne napade gihta, ključ je u što bržoj terapiji i odabiru lijekova koji će najmanje vjerojatno uzrokovati nuspojave.

Za kroničnu prevenciju gihta, esencijalna poruka jest da trenutni tretmani djeluju u velike većine pacijenata, i općenito se dobro toleriraju. Bitno je da pacijenti razumiju četiri stupnja gihta, jer je liječenje za svaki stupanj različito. Bitno je da pacijenti budu kvalitetno konzultirani i dojavljuju bilo koje promjene u učestalosti napada gihta.

Liječnik opće prakse često može djelovati bez potrebe za konzultacijom reumatologa, no konzultaciju treba uzeti u obzir ako dijagnoza nije jasna, ili postoje dvojbe oko odabira terapije, ili se napadi nastave, te u svezi nuspojava.

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Upišite vaše ime ovde