Svi znamo da su brzopletost i mucanje usko povezani, te često dolazi i do zabune. Kao i mucanje, brzopletost je poremećaj fluentnosti ( tečnosti u govoru), ali se ipak jedan od drugoga u mnogočemu razlikuju.

Brzopletost uključuje povremene “blokade” u govoru, koje mogu zapravo rezultirati iz neorganiziranog govora, a to može značiti da se govori vrlo brzo, ili da je osoba zapravo nesigurna u ono što želi reći.

Za razliku od mucanja, gdje osoba zapravo zna što želi reći , ali nije u mogućnosti to izgovoriti.Pošto brzopletost nije još toliko poznata, mnogi su brzopletost poistovjećivali sa mucanjem, te su se mnogi brzopletaši opisivali kao osobe koje mucaju, ali je u praksi opće poznato da često sa brzopletošću ide i mucanje, kao i obrnuto.

Sindrom brzopletosti se može očitovati u četiri osnovne komunikacijske aktivnosti:razumijevanju, govoru, čitanju i pisanju.

Ako imamo osobu kojoj se nešto govori, a ona misli na nešto drugo, osoba ga neće razumijeti, i to je situacija koja se događa većini nas, ali ako uz to imamo odsustvo pažnje, dolazi do smetnji u razumijevanju, te i neobraćanje pažnje na formu, te se to redovno sve odražava na govor.

Kako prepoznati brzopletost?

brzopletost kod dece

-vrlo često je to konfuzan i neorganiziran govor 
-ograničena je svjesnost svoga govora
-povremeno “bolji govor” ( tečniji govor), kada se osobu upozori da malo uspori u govoru, ili da više pazi na govor ( da se kontrolira)
-tzv. “skraćivanje” riječi i to onih dužih sa suglasničkim skupinama ( npr. “parkiralište” skrate u “pakirište”…)
-vrlo nerazumljiv govor
-obiteljska anamneza-netko u obitelji ili familiji ili muca ili je brzopletaš
-poteškoće u učenju koje nisu rezultat smanjene inteligencije ili dijagnosticirane disleksije ili disgrafije
-često i neuredan rukopis
-smanjena pažnja, koncentracija i vrlo često hiperaktivnost
-poteškoće sa auditivnom percepcijom ( teškoća sa zahvaćanjem glasova)

Dakle, poremećena je osnova govora, tj. sve što predstavlja veće cjeline,organizaciju: disanje, intonacija,glas,ritmičnost pa i akcenti, gramatika.no,poremećeno je i ono što bismo uvjetno mogli nazvati detaljima govora, a to su laksik i izgovor glasova. Brzopletaš često ima vrlo siromašan rječnik bez obzira na godine koje je proveo u školi,ne razumije i ne upotrebljava rjeđe i biranije riječi, a posebno ne one koje se obično nauče čitanjem. 
Kod onih fonetski kompliciranijih i rjeđih može imati problema, jer te ne sjeća točno njihove glasovne i slogovne strukture.Izmišlja nove riječi, starima daje krivi ili izmijenjeni smisao.kada se ne može sjetiti riječi ili je ne zna brzopletaš se katkad služi verbalnim opisima ili gestama.Isto tako mnogo se služi poštapalicama i uzvicima.

Govorni nedostatci

U doba polaska u školu , roditelji i nastavnici obično počnu primjećivati govorne nedostatke djeteta s brzopletošću i posljedično zaostajanje u svladavanju tehnike čitanja i pisanja. Počinju prigovarati i kažnjavati dijete. Kako je jedan od najviše uočljivih simptoma brzopletosti u govoru zastajkivanje, ponavljanje i saplitanje, mali se brzopletaš nerijetko proglašava i mucavcem.

Ako govorimo o brzopletosti u dječjoj dobi, to je obično neuredno i nemirno, ali simpatično, vedro i otvoreno dijete. Vrlo teško ili nikako prihvaća norme okoline. Ponaša se prirodno, ne poštujući pravila koja su u biti prisile. Jede kad je gladno, spava kad mu se spava, zaboravlja se oprati, obući uobićajene dijelove odjeće. Vrlo se teško se uklapa među djecu jer mu svaka igra brzo dosadi pa se možre asocijalno ponašati.

Obično mu je govor neprihvatljiv te postaje objekt poruge. Neuredno jede, diže se sa stola, ne sluša što mu se govori. U školi su to djeca koja brbljaju, dižu se iz klupe, šeću razredom izazivajući opći smijeh, no ona to ne čine zato što su zločesta ili nepristojna, nego jednostavno zaboravljaju gdje su i kako se trebaju ponašati. Zaboravljaju zadaće, knjige pa i torbu, a da ne govorimo o svim mogućnostima koje pružaju odjeća i obuća. Jedna cipela smeđa, a druga crna, na jednoj nozi čarapa, a na drugoj je nema, umjesto školske torbe mamina torbica…

Odstupanja u komunikacijskim sposobnostima

Okolina, a posebice roditelji lakše primjećuju odstupanja u ponašanju u komunikacijskim sposobnostima što dolazi kasnije. Počinju prigovori, kažnjavanja. Roditelji, a kasnije i nastavnici nastoje izjednačiti tu toliko drukčiju jedinku s njezinim vršnjacima. I dijete može naučiti sjediti, držati vilicu i nož, paziti da ne izađe bez hlača iz kuće. No, to su sve vanjske stvari. Misli se ne mogu kontrolirati, pažnja i dalje luta. Može se sjediti, a ne slušati, tako da se posljedice iskazuju upravo u govoru i srodnim mu aktivnostima kao i učenju.

Brzopletost najbolje prepoznajemo kad osoba čita, tj ovisno o drugim pogreškama govora, početak čitanja teksta može biti relativno dobar-osoba se u početku koncentrira na tekst, no međutim što čitanje traje duže, greške postaju sve brojnije jer je pažnja sve kraća, te misli na nešto drugo.Tada se osoba trgne, pa opet nešto dobro pročita, ali su ti svi trenuci kraći, i kad oni dolaze usred čitanja rečenice, ipak mu ne pomažu pri razumijevanju teksta.
Ako se radi o težim oblicima brzopletosti, tada on ne prepoznaje sva slova ni kada ih izdvojimo, te kada mu damo tekst da čita pogodi ih, no ne uvijek. Nerijetko se događa da “napamet čita”, što znači da pogađa riječi, no ne uvijek, čak se može desiti da iščita približno dobru riječ-dobro iščitana 2-3 sloga u riječi, dalje pretpostavlja.

Osobe ne razumeju ono što čitaju

Osnovno je kod svih brzopletaša da ne razumije pročitano, tj ne može učiti čitanjem. Tako je nekako i kod pisanja, tj brzopletaš će i kod pisanja pokazati svoj kaos kao i u govoru.To se najbolje može vidjeti u pisanju slobodnog sastavka, jer on neće imati logički slijed, tj “glavu i rep”.Rečenice su kratke, a to inače izgleda ovako-“Ja imam sestru.
Danas idem na more sa tatom a i svima, ali neću uzeti knjigu.Marko mi je uzeo autić, nije mi prijatelj…..”, a zapravo je počeo pisati o svojoj obitelji. Niti pravopis nije jaka strana brzopletaša, tj nerijetko pišu kako govore, te im nije važno kako se točno gramatički pišu riječi.

Rukopis je neuredan, dezorganiziran, ne prate linije na papiru, a pogoptovo ako je prazan papir, tada se ne mogu orjentirati na ravninu pisanja, te nerijetko im riječi kreću prema dolje, od sitnih postaju veća slova, te i teko razumljiva.

Teško se razlikuju grafički slična slova: a-o,b-d-g-p,m-n,r-v,s-z,o-u… Tada se događa da nerijetko učitelji, tj nastavnici često zamijene sindrom brzopletosti za disleksiju i disgrafiju ili se čak ponekad dijete okarakterizira kao lijeno i nezainteresirano, i tada je dobro potražiti pomoć logopeda da se takve zabune ne bi događale.

Što znači “nered u mislima”?

problem u komunikaciji dete

U osnovi brzopletost je kratki raspon pažnje, a i ta fluktuirajuća pažnja, ukoliko se brzopletaš baš i ne koncentrira, nije jako intenzivna. Nered u govoru posljedica je nereda u mislima, ali da bismo ga prepoznali, nered u mislima mora se nekako očitovati. Dok se emocije mogu pročitati i iz samog izraza lica, mimike ili geste, nered u mislima očituje se u radu, govoru, pisanju, ponašanju. Najviše se prepoznaje u govoru i pisanju.

To je izvjesna kaotičnost, brz prijelaz s jedne misli na drugu, nedovoljno ograničavanje osnovne ideje, nemogućnost razrade osnovne misli, čudne asocijacije koje su ravnopravne po važnosti osnovnoj ideji, nemogućnost koncentracije na bitno, a sve se to prenosi putem usmenog izraza.

Što se događa brzopletašu?

On kao da ne zna što će unaprijed reći,disanje nije pravilno , pa u duljoj i kompliciranijoj rečenici može doći do tzv “respiracijske” krize ( “krivo disanje”).Ipak nije to tako često, jer su kod brzopletaša rečenice većinom kratke, po strukturi su krajnje jednostavne.Unutar tih kratkih rečenica melodija je obično ili monotona ili neadekvatna. Vrlo je lako osjetiti da kod brzopletaša nešto ne “štima” u govoru, jer izjavna rečenica može zvučati upitno, ili čak ostaje visjeti intonacijski, kao da nije dovršena.

U duljim rečenicama može doći do gramatičkih pogrešaka, jer se ima dojam kao da je osoba nešto zaboravila o čemu se govorilo, tek tada mu dolazi “kaos” u glavu, te traži riječi ili mu se riječi nagomilavaju, ili pokušava izgovoriti istovremeno dvije riječi, što dovodi do ispravljanja, saplitanja, zamuckivanja.

Kod sindroma brzopletosti vrlo često možemo naići i na poteškoće u izgovaranju ( dislalija), jer zapravo brzopletaš površno sluša, te mu je i pažnja fluktuirajuća ( raspršena). Samo površno slušanje se odnosi na slušanje drugih, ali i na slušanje samog sebe, te i na kontrolu samog govora. To je posebno važno za doba učenja govora, kada je slušna samokontrola primarna kontrola govora. Najčešće tu se radi o leksičkim dislalijama, i to sigmatizmu i rotacizmu, ali artikulacija može biti i općenito oštećena, i to zbog same površnosti. Izgovor je takav da su glasovi jedva prepoznatljivi, te se doima kao da se jednostavno preko nekih “klizne”.

Ako povežemo takav način artikulacije sa neadekvatnim govornim disanjem,poremećajem ritma i tempa, siromašnom upotrebom gramatike, siromašnim rječnikom, monotonijom ili krivom intonacijom, a i na kraju dođe zamuckivanje, dobivamo pravu slikuz brzopletaša. Što je najzanimljivije u svemu tomu da sve to pravom brzopletašu ne sm,eta, dapače vrlo je veseo, rado govori, te nema nikakvih kompleksa, jer nije svjestan svoga govora.

 Kratki osvrt na sindrom brzopletosti

U govornoj patologiji, način govora koji bi odgovarao neredu misli nazivamo brzopletošću, a služimo se i engl. nazivom “cluttering” ili pak starim nazivom “batarizam” prema imenu legendarnog libijskog kralja Batharosa čiji je način govora prema opisu, odgovarao brzopletosti.

U osnovi poremećaja kratki je raspon pažnje, što se odražava u svim aktivnostima. Nakon vrlo kratkog svraćanja pažnje na jednu aktivnost, brzopletaša počinju zanimati druge stvari, zaboravlja na prošlu aktivnost, gdje je, s kime je, u kojoj situaciji, ne razumije, odnosno i ne primjećuje da mu se nešto govori, da se nešto događa. Stane djelovati ili govoriti, ili oboje, ali u neskladu sa situacijom.

Sindrom brzopletosti sadrži u sebi razne oblike verbalnog i neverbalnog ponašanja. U govoru se može očitovati na razne načine pa je taj poremećaj dugo bio tretiran kao slučajni zbroj govornih smetnji u iste osobe, a kako je ujedno i jedan od najčešćih simptoma zapinjanje u govoru, često je smatran mucanjem.

SAVJETI RODITELJIMA:

-dijete treba stalno upozoravati da najprije smisli što će reći, da rewčenicu izgovori u sebi, pa tek onda naglas
-češće treba mijenjati aktivnost djeteta i davati mu nove, njemu prihvatljive zadatke
-obzirom da im je sposobnost pamćenja siromašnija, treba prakticirati pričanje i prepričavanje priče u koju treba uključiti i što više detalja.
-između rečenica treba praviti veće pauze kako bi dijete imalo dovoljno vremena formulirati novu misao
-pjevanje kao i recitiranje pridonose usporavanju govora i izgradnji ritma i melodije koji takvom djetetu nedostaju
-treba se usredotočiti na samo osvješćivanje, jer su mnogi brzopletaši nesvjesni svog brzog govora
-nije dovoljno govoriti samo “uspori”, nego ih treba pokušati usporiti metodom lupkanja po slogovima

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Upišite vaše ime ovde